Anđelko Zablaćanski – Fajront u kafani Srpsko pero

Posvećeno vremenu u kojem živimo

ISSN 2334-9417 (Online)

– Umro je Bakara – reče Teofilije pokušavajući da veže u konjski rep svoju masnu i sedu kosu.

– Koji Bakara? – začuđeno upita Bravko po navici zalizujući svoju već sasvim proređenu kosu.

– Pjanislav.

– Ne mogu da se setim ko je taj čovek.

– Onaj što si mu pre sedam-osam godina dao glas za Ninovu nagradu.

– Nemam pojma. Sećam se da sam glasao za knjigu s nekim medicinskim naslovom, a ko je bio autor, veruj mi, nisam ni tad znao. Iskreno, mislio sam da je to pisao Jovan Marić, pa nisam ni čitao. Verujem čoveku. On je seksolog i zna sve o tom oralnom i analnom seksu.




Bakara sve sluša. Sedi za istim stolom s njima, pokušava da pokrene vilicu da im kaže da je živ, da će im sve po spisku u svom sledećem romanu, ali ne uspeva. Ukočen je kao smrznuta svinjska polutka. Nekako se trzne, obori čašu i prolije napola ispijeni špricer ispred Teofilija. Dobro je – pomisli – sad će videti da sam živ.

– Pazi šta radiš – obraća se Teofilije Bravku. – Čime sad da nazdravim za pokoj duše našeg Bakare.

– Evo ti pola moga. Živeli. Nino nek mu dušu prosti – kroz smešak će Bravko.

Oni se smeju mojoj smrti. I koji im je sad taj Nino? U Boga ne veruju, a krste se. Ismevaju me! Hej, mene najvećeg srpskog pisca XXI veka. Kako mi se omače ovo srpski? Glupost. Bakara se uneo u svoje misli i ne primeti da za stolom više nema Teofilija i Bravka. Sam je, ali sad u svom stanu. Hoda. Dobro je. Nije ukočen. Nije više smrznuta svinjska polutka. Mora da je od pića. Prestaće da pije.

Odjednom, neko ga lupi po ramenu. Trže se i ugleda Kosača. Ipak sam mrtav – pomisli.

– Jesi – ošinu ga prozukli glas. – Imaš lepu biblioteku. Ček, ček – nemaš „Vreme smrti“?

– Imao sam. Verujte mi. Sve četiri knjige. I onu što je prva dobila ovu moju nagradu.

– Koju? – strogo će Smrt.

– Ne mogu da se setim.

– „Koreni“. I gde su ti?

– Palio sam njima vatru. Zašto me tako gledate? Tako su rekli da moram ako hoću među velike pisce.

– Sve znam – zamahnu Smrt kosom kao kad kosi korov na bunjištu. – Ali na reku ne možeš bez tih knjiga. Moraš imati sve četiri. Pet, u stvari.

– Gde da ih sad nabavim ovako mrtav?

– E, gde! Eno ih u tvojoj spavaćoj sobi na noćnom stočiću. Uzmi i „Nemam više vremena“, „Tražim pomilovanje“… Sve ti je to tu. I požuri, Čamdžija te čeka.

– Koji sad Čamdžija? – uplašeno pita Bakara. – Ne volim reke i čamce. Ne znam da plivam.

– Haron, Pjanislave. Haron te čeka. Ha–ha–ha! – grohotom se smejao Kosač.

Bakara se osvrnu oko sebe, dok mu se krv ledila u žilama od eha koji mu je probijao bubne opne. Nigde Kosača. Nigde njegovog velelepnog stana. Nigde njegove velike biblioteke. Ni njegovih nagrađenih knjiga nema. Stoji u blatu na obali reke dok magla pritiska i reku i njega. Hladno mu je.

– Koja li je ovo reka? – prošapta stišćući svežanj knjiga.

– Nije Morava, ne boj se – kroz jeziv smeh mu se obrati Čamdžija.

Bakara se začudi kako mu tako precizno čitaju misli i Kosač i Čamdžija. Gde je on? Gde su sad Teofilije i Bravko? Gde je Profesor koji ga je uvek štitio od sviju koji su ga napadali? Gde su svi s kojima je bančio i pijančio? Zašto mu sad niko ne pomogne? Sad, kad mu je najteže, dok kao student drži knjige Dobrice Ćosića i Desanke Maksimović ispred Čamdžije koji mu se smeje u lice.

– Hajde, ulazi da te prevezem na drugu obalu – naređuje mu Haron. – Ali prvo mi recituj „Sreću“ da ne bi plivao rekom kojom su svi pre tebe prevezeni čamcem.

– Nemoj. Evo: „Ne merim više vreme na sate, ni po sunčevom vrelom hodu, dan mi je kad njegove se oči vrate i noć kad ponovo od mene odu“.

– Bravo. Vidiš da znaš. A sad „Tražim pomilovanje… Za jeres“, ta bi baš legla u ovom trenutku.

– Nemoj, molim te. Nemoj. Ne znam ta pomilovanja. Evo „Strepnju“ znam… „Ne, nemoj mi prići…“

– Dosta! – dreknu Haron. To te nisam pitao. Moraš plivati do druge obale.

– Nemoj! – zavapi snishodljivo Bakara. – Udaviću se. Ne umem da plivam.

– Ne možeš se udaviti kad si već mrtav. A ljudski izmet i ne može da potone. Zagazi! – smejao se Haron dok se Bakara davio gutljajima prljave vode iz Aherona.




– Ama, čoveče, probudi se. Svi su već otišli. Dreždim celu noć ovde samo zbog tebe. Evo, već sviće. Imaj duše makar malo. Žena će me ostaviti zbog tvog pijančenja.

– Ko si ti? – trza se Bakara. – Neću da recitujem.

– Ko te tera! Samo idi.

– Znaš li ti ko sam ja?

– Dobio si neku nagradu. Puvao si se cele noći.

– Ninovu.

– Opa! Što mi noći nemaju svanuća, što kafana postade mi kuća… – peva konobar.

– Šta ti je sad to? – već je sasvim budan i trezan Bakara.

– Ninova pesama.

– Ko ti je taj Nino?

– Kako ko? – čudi se konobar. – Nino Rešić. Pevač. Taj čiju si nagradu dobio.