Todor Bjelkić – Pesnik fruškogorskog sluha

MOJA OBIČNA ŠETNJA S MARIJOM

Cijele te noći vjetar je izranjao iz mora
(kao delfini u ludoj igri),
i vrištale su zvijezde visoko na jugu.
„Vidi, Rijeka liči na božićno drvce“,
kliktala je Marija.
Cijele te noći gledao sam njenim očima,
disao njenim dahom,
zborio djetinjasto njene misli,
njenim jezikom,
hodao u transu njenim koracima.
Da li si ti, stvarno, Marija?“,
htio sam pitati nju, i noć, i more.
Možda bi zamišljeno rekla:
„Ako i nisam, a ti zamisli,
i zamisli da si strašni gusar
i da si me otel – kaj bi za me tražil?“
Kažem, možda bi rekla,
dok bi joj lijepi zubi
ujedali mjesečnu,
a ja bih dodao:
„Ne bi bilo nikakve otkupnine,
skinuo bih zastavu sa mrtvačkom glavom
i stavio natpis:
„Marija nije za prodaju!“
Potom bih usmjerio jedrenjak
na Srebrno ostrvo, dao bih ti slobodu
i ti bi se u mene zaljubila.“
„Postoji li Srebrni otok?“,
pitala bi Marija.
„Postoji, ako bi se zaljubila!“
Možda bi rekla:
„O, kako bih to htjela, ali…“
umjesto svega samo je
nehajno prošaputala:
„O, Kriste, tako su me zaboljela križa.“
„Da, i mene prokleto bole krsta“,
rekoh, a tako sam želio breskve
njenih usana, i da je ljubim
sve dok joj mjesec ne popijem iz očiju.
I mislim da je znala koliko je volim,
kosom, očima, rukama, usnama,
nemirno kao dijete,
a strasno kao onaj
koji je izmislio bludnike.
(Čuo sam u sebi kako je upitala:
„Bože, zašto sam to uradila?“,
a ja sam rekao da ne rađaju
sve Marije Isusa).
Poslije, u velikom parku,
Marija je milovala drveće:
„Kako je ovaj cedar moćan i lijep.“
„Obožavam kedar i kedrovinu“,
šaputao sam bezglasno u njene oči.
„Čuj, more laje u noć kak moj cucak“,
i ispriča mi porijeklo svog psa.
Smijali smo se hodeći uz obalu
i, kao čavle, glasove zabijali u tamu.
Kada je odlazila, samo je napomenula
da pripazim bolesno srce.
U uglovima nebesa još su
visile krpice njenog smijeha,
inače je vladala tama,
još plavkasta od njene kose…
Danima sam zamišljao Mariju
kao toplu, pitomu obalu,
kojoj su valovi lizali ruku
(kao što čini njen plemeniti pas),
i tad bi u meni zapjevale ptice,
šarene i zlataste, sa skrivenih otočja.
Ne znam da li ću je vidjeti više,
ali vjetrovi su sačuvali boju smijeha
(čuvajte se moreplovci,
takvi umilni zvuci
vezali su i Odiseja).
Marija sad luta morima,
otrgnuta iz bijelog sidrišta.

(Iz knjige Neusahli đeram)