Stefan Đurić – Dve priče

VRIJEME

Časovnik je otkucao 16:00 č. Polako sam spremio svoje stvari, knjige stavio u aktovku, zaključao fioke radnog stola i uputio se prema vratima. Na trenutak sam zastao poželivši da odem do toaleta, da se olakšam. Nakon što sam završio nuždu vratio sam se do kancelarije i obukao sako, uzeo aktovku i krenuo prema izlazu. 

– Do viđenja, profesore – rekao mi je portir na vratima.

– Vidimo se sutra, dragi moj Voijislave – otpozdravio sam.

Sutra je bilo budućnost ali se podrazumijevalo kod mene. Svaki dan sam gledo nemoćne, izgubljene ljude, u mojoj sadašnjosti a njihovoj prošlosti ili budućnosti. Nikada za ovih 25 godina rada u toj ustanovi nisam zakasno na posao, i na sva predavanja sam dolazio ranije. Studenti su me mrzili, kolege ogovorale. Nisam mario za te tričarije.

Pozvao sam taksii i sačekao ga ispred zgrade fakulteta. Začudo taksista je danas bio fin gospodin, veoma ljubazan. Pozdravio me i do kraja vožnje nije progovorio ni riječ. To mi se prvi put desilo u životu. Čudno. Uvijek sam imao problem sa taksistima. Čačkali su me, provocirali, prozivali moj položaj i ugled, tražili izgovore za svoje neuspjehe.

Istinski sam ih žalio, ali nism mogao ništa da promijenim. Dao bih im više novca od potrebnog, toliko sam samo mogao.

Pljuvali bi me i nakon toga. Znao sam. Vidio sam to u njihovim ljutitim očima, u načinu kako dalje odlaze vozilom.

Vremenom sam prihvatio tu činjenicu da se ljudi ne mogu mijenjati ako sami ne žele. Uzalud sam pokušavao godinama, rezultat je i dalje stajao na nuli. Iako sam predavao psihijatriju i psihologiju, sa nekim ljudima se nije moglo lako izaći na kraj. Osim mog osnovnog posla univerzitetskog profesora, radio sam i kao terapeut i psihijatar u svom stanu. Govorili su da sam najbolji u toj branši. Vjerovao sam im. Dobre priče hrane naš ego. Iskreno ne znam kakav sam bio, i da li je išta od toga što sam radio pomagalo ljudima. Možda im je pomagala samo njihova vjera.

U Bibliji postoji jedno poglavlje u kojem Isus nekom nesrećniku govori: „Potrebna je samo tvoja vjera. Vjeruj i ozdravićeš“. Mislim da je to bio slučaj i sa mojim pacijentima. Nisam ja nikakva čudotvorac, samo sam običan čovjek, od krvi i mesa.

Ušao sam u zgradu i lifotm se popeo do svog stana. Stanovao sam na šestom spratu jedne velelepne zgrade. Gurnuo sm ključ u bravu, međutim, nije radio. Gurnuo sam vrata, ona su bila otvorena. „Gotov si Petre, stariš, zaboravljaš. Možda je ipak vrijeme da se povučeš iz svega.“ – pomislio sam. Ušao sam, raspakovao se, oprao ruke i ušao u dnevni boravak.

Tada sam doživio šok!

Sjedela je na mojoj fotelji, isto kao i prije pet godina. Obučena u crno elegantno odijelo. „Ponovo se vratila“ – munja je udarila moje misli. Nonšalatno je gledala u mene, ne skrećući pogled. Ona i ja, dugogodišnji prijatelji. Uvijek je bila uz mene, sa mnom, a sada se ponovo srećemo licem u lice. Prošlo je mnogo od našeg poslednjeg susreta. Tada sam uspio da je prevarim, da se izvučem na neke obaveze koje moram da ispunim. Danas, hmmm….? Mučila me je strašna tišina. Znao sam da neće prva progovoriti. Došla je zbog mene, očekuje da ja počnem prvi.

Trebalo je probiti tu ogromu barikadu. „Kada dođem ponovo, bićeš moj, zauvijek“, rekla je prije tih pet godina. U mojim vena krv se ledila a srce je usporilo svoje kucanje.

– Zdravo. Ponovo si tu, kako si? – pitao sam, samo da prekinem strašnu tišinu.

– Da, kao što sam ti i obećala. Došla sam da te povedem sa sobom.

– Ali… Zašto baš sada.. Nisi mogla da sačekaš, baš nimalo. Imam još mnogo posla za obaviti.

– Ti si Petre svoje završio. Svi ti poslovi o kojima govoriš su samo izgovori. Znaš da mrzim ljude koji imaju pregršt izgovora.

– Da. Lijepo je što si svratila – rekao sam a samo sam želio da ode, da nestane – želiš li nešto za piće.

– Mani me gluposti i uvoda, samo mi otežavaš posao. Sam si već nekoliko godina, zato sam se i vratila. Ne mogu te gledati tako samog.

– Pa, dobro mi je ovako. Ne žalim se.. Iskreno bježao sam od ljudi.

– Bježao si i od mene dragi. Ali ja sam te čekala…

– Divna si! – otelo se iz mojih usta.

Sjeo sam na trosjed preko puta nje. Gledao je u njene plave oči. Ništa ljepše nisam u životu vidio. Mamila je, prosto me vukla da krenem sa njom. Međutim nisam mogao, bojao sam se.Ako krenem sada, više se nikada neću vratiti.

– Pa dragi, čekaću. Tvoje tijelo treba da se odmori, umorno je od današlje rutine.  Lezi…

– Ne, dobro mi je.. Htio bih da pričamo, o svemu.

– Dobro kako želiš, ja imam strpljenja ali nemam mnogo vremena.

– Do jutra bi morali poći. Znaš?

– Mislim, mator sam ja čovjek za tebe. Tebi trebaju snažniji ljudi. Šta će ti hrpa kostiju.

– Upravo takve i trebam, one koji više ne mogu da se opiru. Čekam… Čekam da potoneš u blaženstvo sna..A onda….!

– Štaaa..?

Ćutala je. Opet tišina, ona strašna. Mrzio sam to. Gledala me tim prodornim očima i čekala. Čekala da ja svoje zatvorim. Znam da je došla po mene i da me vodi tamo, ali se opirem i dalje. Iskušavaću njeno strpljenje. Pa sve ima svoje granice, pa i ona, valjda.

Gledala je u mene, a sat je otkucavao ono malo preostalog vremena do jutra. San je počeo da me savladava, no trgao sam se i pogledao na sat. Otkucavao je 03:00 č. Bio sam sav u znoju. Pogledao sam prema fotelji. Žena u crnom je sjedila tamo i čekala…

Sat je kucao sporo!

KIŠA

Pred polazak tmurni i tamni oblaci plavu boju neba pratvorili su u mrak. Kiše nije bilo. Radovao sam se. Da li će ovako izgledati strašni sud, ili će Gospod biti blaži? A onda nenadano iz oblaka koje su počeli probijati sunčevi zraci, kao utamničeni ratnici željni slobode, počele su prve kapi kiše. Strasna sedmica bila je sva obilježena tugom. Velika subota i Hristov silazak u Ad, potajna radost… Razvalivši vrata pakla sa sobom je poveo Adama i Evu i sve umrle, obznanio da smrti nema i da je nikada neće biti. Život caruje! No nebo je plakalo i na ovaj dan. Stigli smo konačno na odredište, stalno praćeni kišnim kapima.

Drevni manastir odisao je davninom vijekova. Iako rušen i spaljivan mnogo puta, svaki kamen ugrađen i uklesan u ovu svetinju izgledao je kao da je iz dalekog vremena velikih srpskih velmoža i molitvenika Nemanjića. Zaista se osjeti spokoj i mir na ovom mjestu. Čini mi se da je u svaku stopu utkano osvećenje onih koji su ovde uzdizali molitve Gospodu a za spas države i grešnoga naroda bez vjere. Nas trojica u slavu Božju zapućeni na ovaj put, kao tri prsta razdvojena svako na svoju stranu, sada smo zajedno tu, spojeni kao prsti kojima se osjenjujemo u ime Oca, Sina i Svetoga duha, tu gdje počinje svaka istorija i prošlost. Prolazili smo stazama kuda su hodali sveti. Jedan od nas je stamenit i žilav korijen vijekovnog hrasta koji izniče i opsta u selu Papraći, po kojoj ova svetinja i nosi ime. A nas dvojica vođeni tokom rijeke Spreče, odlučni da pratimo njene vode i istražujemo njene tajne, dođosmo do njenog izvorišta u brdima blizu manastira. Kiša pada, nebo se stužilo, i kao da nam nije dosta vode umismo se na česmama Papraćke svetinje, mjestu gdje Milićeva duša ćuti. Gospodu da se pomolimo.

Priču o dječaku plavih očiju znam ali niko ne zna mjesto njegovog počinka. Da li nas njegove suze prate čitavim putem? Samo sam ja razmišljao o njemu, moji saputnici vjerujem nisu ništa znali o sudbini ovog mučenički stradalog dječaka. Njegove oči kao da nisu bile od ovog svijeta. I u vožnji sam osjećao prisustvo, vjerujem da je hodio sa nama. Sunčevi zraci koji su probili oblake ostavili su dva plava kruga na nebu. Nesumljivo, to su bile njegove oči…

Ušavši u pripratu crkve čusmo:

„I gle, zavjesa hrama razdrije se na dvoje, od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade..“. Otac Nikolaj čitao je Sveto Jevanđelje, dok je malobrojni narod slušao riječ Božju. Na našu zalost kasnili smo, nesvjesno krivi, računajući da je Sv. Liturgija u 9:00 h. Ušavši bez ometanja ostalih naše oči ugledaše prastari temelj svetinje i tu ostaše dok glas Očev ne utihnu, i ne čusmo sklapanje Svete knjige. Bočna vrata hrama bila su otvorena i jasno se moglo vidjeti kako teške kapi kiše brzinom ispaljenih rafala padaju na zemlju. Gromovi kao da su opominjali vjerne da sa strahom Božjim slušaju svaku riječ Božju.

Ovakvu kišu nisam zapamtio u životu. Kao da se cijelo nebo nadvilo na Papraćkom svetinjom. Činilo mi se da kapi toliko brzo dotiču zemlju da sapiru iz nje sve nečisto i zlo. Hvala ti Bože, saperi i očisti i nas od grijehova. Nebo je bez riječi govorilo „Plačite nad grijehovima svojim, pokajte se.. a onda se radujte i veselite jer vaskrse Hristos i smrti nema!“ Nezapamćen prizor u mom životu. ‘Milićeva duša se raduje Vaskrsenju, plače za svoje mučitelje.’ – pomislio sam.

U desnom uglu hrama, sjedio je starac duge sijede brade, oslonjen na drveni štap niz koji je visila brojanica. Uhvatio sam njegov pogleda za trenutak, i bi me stid, njegov pogled je bio toliko jednostavan, prost i bezazlen, kao kada vas pogleda malo dijete. Ustao je u jednom dijelu Liturgije, blago se osmijehnuo i naklonio. Njegove oči su nadmašivale sadašnji trenutak. Ovde vremena nema, sve stoji. Do kraja Liturgije ostao je glavom naslonjen na svoj štap sa brojanicom međ staračkim prstima. Kiša je umanjila.

„Sa strahom Božjim i vjerom pristupite.“ Od velikog stuba nisam vidio Oca Nikolaja, ali je njegov poziv pokrenuo naša tijela naprijed.

Vrijeme je…

„I kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i davaše učenicima, i reče: Uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. I uze čašu i zablagodarivši dade im govoreći: Pijte iz nje svi; Jer ovo je krv moja Novoga zavjeta koja se prolijeva za mnoge radi otpuštenja grijehova.“

Bismo očišćeni i sjedinjeni sa onim koji je sve stvorio. Osjećao sam se mnogo lakše, ogrljen ljubavlju. Moji saputnici nisu pričali posle o svom iskustvu, ali sam vidio blagi osmjeh na njihovim licima, kao u starca iz crkve. Kada se Sveta Liturgija završila, primjetio sam da starca nema u crkvi. Izašli smo vani. Više kapi nisu dolazile sa neba. Nebo je bilo tuagljivo i veselo u isto vrijeme. Ušli smo da pozdravimo Oca Nikolaja, a onda se na vratima pojavio i starac, blago se nasmiješio i naglonio. Ne uzesmo blagoslov od starca, njegov pogled kao da mi je rekao ne ustaj.
Napustivši svetinju krenuli smo dalje, a kiša je nedugo zatim počela ponovo. 
Nisam se okrenuo, ali osjećam da je nad manastirom bilo veselo i tugaljivo nebo bez kiše. 

Starac je izašao prvi a kiša je stala. Da li je njegova vjera, izmolila mir i rastjerala oblake ili su vijekovni sveti ovog mjesta prestali da plaču…? Ne znam. Znam samo da je u onaj tren kiša stala…

Bijeljina, 27. Maj 2019.