LJUBIMO SE U DOBA KORONE
Ljubimo se u doba korone,
prkosimo virusu i vragu.
Neka zvona na uzbunu zvone,
i dalje ću ja ljubiti dragu.
Ja sa maskom, a ona bez maske,
pa nikako da se usne sretnu.
Upinjem se, dajem gas do daske.
Gdje nespretan nađoh je nespretnu?!
Grlimo se, škripe rukavice,
kaže: „Nemoj da mi hladiš grudi!
Alergična, dobiću ospice,
od plastike naprosto poludim!“
Ja je pitam: „Jesi l’ pozitivna?“
„Negativna, testiranje kaže.“
„Dobro“, šapćem, „u svemu si divna.“
„Poljubi me, test nikad ne laže!“
O ljubavi u doba kolere
Markes nam je ostavio traga.
O ljubavi u doba korone
svjedočimo ja i moja draga.
TRUN, TRUNAK, TRUNČIĆ
Nije ni u oku, ni međ’ dvije usne,
ni na svjetlosti se vidjeti ne može,
ali kad se, gorak, na dnu duše zgusne,
srce ti se stegne, bolovi umnože.
Taj trun, trunak, trunčić, ne znaš od čega je,
odakle dolazi, ko ga il’ šta rađa.
Uzalud ga tjeraš, on se ne predaje,
kao vršak igle u ranu pogađa.
Otkinuo li se iz tvog ljutog bola?
Odgonetku nećeš saznati nikada,
dok trun, trunak, trunčić vreba izokola,
čeka tvoju slabost da udarac zada.
Glavu gore, kažeš posrnulom biću,
zar trun, trunak, trunčić da ti dušu truje?
Pesnicu podižeš i vičeš: Smrviću
u prah čudovište sitnije od mrve!
Odlučan si, misliš, ali tiho struje
neke čudne misli, kroz svijest ti vrve.
OBLUTAK
Oblutak jedan, boje ribljeg oka,
što pamti šta je bilo prije Hrista,
u viru gdje je voda poduboka,
pod zračkom sunca osmijehom blista.
Zna kad je izvor dubio korito,
da svoju srmu morskoj vodi nosi,
lomio kamen, muški, silovito,
slao maticu da stancu prkosi.
Pamti poplave, nalete talasa,
glad vode koja halapljivo guta
hljeb nedozreli iz pšeničnog klasa,
brvna, vodenice, korake sa puta.
Pamti i njena uznjihana bedra
kad mjesečinom kupala je grudi
a pjevušila noć topla i vedra,
braneći zori da zlatom zarudi.
A rijeka teče, miluje ravnicu,
nosi odjeke planinskih kanjona.
Oblutak ćuti, sanja kupačucu.
Što li je čeka? Gdje li je sad ona?
MISAO NA TEBE
I kad zatutnji sjeverac ljuti,
i kad grad polomi u vrtu ruže,
u meni stišano srce ćuti,
jer misli o tebi po njemu kruže.
I kad osvane dan za samoću,
i kad noć nesna ne stiže svom kraju,
da budem vedar, samo to hoću,
tvoje me budne oči čekaju.
I kada oblak zgusnute tame
ledenim pljuskom radost mi sustiže,
ja znam da negdje i ti misliš na me
i u mislima sam tebi sve bliže.
KAKO JE U AUTOBUSU NESTALA LJUBAVNA PJESMA
Taj prvi stih što pjesmu vodi dalje,
sve do tvog srca u jesenjem ruju,
prekinu kontrolor, razdrobi ga maljem:
Karte na pregled! Najavi oluju.
Olovka zadrhta, papir kliznu, pade,
Pružam voznu kartu, svega mi je dosta!
Bahati kontrolor moju pjesmu krade,
odoše stihovi, ali ljubav osta.
Još bih da pišem, no ne ide dalje.
Kud li nestadoše ti stihovi jasni?
Umjesto ljubavne, poruku ti šaljem:
Ne žuri s večerom, autobus kasni!
O PESNIKU
Ranko Pavlović rođen je 19. januara 1943. godine u Šnjegotini Gornjoj kod Teslića. U rodnom mestu je završio osnovnu, a Učiteljsku školu u Banjoj Luci. Po završetku Učiteljske škole je kratko vreme radio kao prosvetni radnik u okolini Teslića. Preselio se u Banju Luku i bavio se novinarstvom. Radio je kao novinar i urednik u sarajevskom Oslobođenju, a zatim je bio direktor novinsko-izdavačke delatnosti, te direktor i glavni i odgovorni urednik izdavačke delatnosti u Glasu srpskom.
Objavio je osamnaest zbirki pesama, sedamnaest zbirki pripovedaka, pet romana, dve zbirke eseja, knjigu književnih kritika i deset radio-drama za odrasle, zatim osamnaest zbirki priča za decu, šest zbirki pesama za najmlađe, dva romana za mlade, desetak igranih i objavljenih tekstova za dečja pozorišta i petnaestak radio-igara za decu. Zavod za udžbenike u Istočnom Sarajevu objavio je njegova Izabrana djela.
Zastupljen u čitankama, lektiri i mnogim antologijama. Njegove pesme i pripovetke prevođene su na italijanski, poljski, mađarski, engleski, rumunski, nemački, holandski, švedski, ruski i druge jezike.
Živi i radi u Banjoj Luci.
Iz štampanog izdanja Suštine poetike broj 66, jul/septembar 2020.