Petar Rajin Vasić – Jutro u Pećinoj kafani

Tek je upolovljena šesta decenija dvadesetog vijeka. Poranilo proljeće. Osviće utorak, još jedan od bučnih i po svemu uzburkanih pazarnih dana u Bijeljini. Na Brčanskoj malti kod duda zaglavile zaprege okovanih gvozdenih točkova, otegla se kolija više kilometara, cijuk i škripa nepodmazanih osovina i tulija čuje se čak do Kanala i to sve od Bagremika, pored kuća Slovaka Šimunovih, pa i izdalje od Ciglana. Seljaci koji gone volovske zaprege ranije su krenuli od kuća da stignu prije na pijacu, dok ih oni sa upregnutim konjima utrkujući se, uz zveku i varničenje gvožđa i kamena, pristižu pa i prestižu.

Maltadžija Salko sporo naplaćuje ulaz u gradsko područje i izdaje bločiće zbog stroge kontrole na pijaci koja je nadomak malte. Grupa žena iz grada poranila i vrzma se s pletenim korpama oko zaprežnih kola ne bi li štagod od povrća, žita ili žive peradi, ranije i jeftinije pazarile.

Od granapa na Pašinim baščama, odnosno od Dizdarevića prema centru, u nizu s desne strane, poredale se radnja do radnje. U pozadini prizemnih prostorija su zanatlijske manufakturne radionice, ispred su prodavnice sa okačenim proizvodima ili ćepenci istureni do pješačkog dijela ulice. Niz se nastavlja pravo i u cik-cak: Spasina pekara, vunovlačarska radnja, Vidina sodara, pa ćurčije, abadžije, sarači, grnčari, opančari (njih ima najviše, jer Semberci, Mačvani i Podmajevičani se ovde redovno sezonski obuvaju), brijačnice, sajdžinice, zlatare, tu su i buregdžinice, slastičarnice, zdravljaci i tako pravo do korza gdje se na samom desnom uglu smjestila mesara, pa se raznovrsno zanatstvo desnom stranom nastavlja do Zelene pijace, a odatle prema Gvozdevićima.

S lijeve strane, preko puta vunovlačarske radnje, blizu Vidine sodare, kad se prođe prvo deblo stare lipe, nalazi se proširenje u kome se smjestila Pećina kafana. Malo prije kafane između zida jedne kuće i velike tarabe nalazi se udubljenje širine ne veće od pola metra, tu je postavio stolicu i sjeo slijepi prosjak Radan. Razdanjuje se, i dok Radan moli i bogoradi ljuljajući se i ponavljajući tugovanku u ritmu: „O, kako je tugovati – bijela dana ne gledati! Daruj brate, daruj sestro, udijelite meni nešto, ne prolaz’te ovo mjesto! Pomozite meni slijepcu, Bog vam dao zdravu djecu!…“, pokoji prolaznik ubacuje sitne metalne novčiće koji zveckaju u Radanovoj izvraćenoj šajkači, a iz Pećine kafane se čuju pjesma i svirka.

Vele, šef Katastra Dragec Predić osvanuo s drušvom uz muziku i pjesmu. Tu su s njim: Brankica Novaković, koji na trbuhu stišće čarobni prim, on je službenik u Katastru, Pajo Bošnjaković, baštovan, Rado Stojaković, krojač, za koga kažu da samo ujutro ukreše šibicu, a onda pripaljuje cigarete jednu o drugu, Joco i Simo Bogdanović, gazde i baštovani, s njima je i Jovo Bošnjak, opančar najpoznatiji u gradu. Jovo se slučajno zapio sa Dragecovim društvom. Rijetko mu se to desi, ali kad zaglavi, ostane do jutra. Konobarica Anđa vrti se čilo oko njih, napojnica ne manjka. Promet i zarada za gazdu, kao i njen bakšiš u jednoj ovakvoj noći pozamašni su.

Nikome nije čudno za Brankicu, Radu i Paju, ali najčudnije je svijetu koji se okuplja isred vrata kafane pa virka unutra, otkud tu braća Bogdanovići, njih je rijetko kad ko vidio u kafani. Bogati su i vrijedni baštovani, a rano je proljeće, rasada prispjela za prodaju i puni su briga. Vida, Jocina žena, je sigurno već na pijaci, a Simina gospođa sad sprema doručak djeci koja idu svako na svoj posao, ili hrani veliko jato golubova koje Simo s ljubavlju uzgaja. Čude se i za Jovu opančara, taj je uvijek u radnji sa svojim kalfama i šegrtima obučava ih i kontroliše, strog je ali i roditeljski dobroćudan. Eto, desilo im se i ovo, svi oni ne mogoše odbiti Dragecov poziv „na po jednu bocu bijelog sa sodom“.

Kraj sastavljena tri stola stoji Dikan Lazić s tamburicom i Omer Ćoro s frulicom, oni su od sinoć tu, a u neko doba noći došla je u kafanu i pridružila im se Mara Đorđanova. Anđa je u prvi mah htjela da je otjera iz kafane, ali Dragec reče da joj natoči jednu na njegov račun i tako Mara ostade.

Najljepše pjeva i svira na primu Brankica Novaković. Na repertoaru su mu uglavnom pjesme Sofke Nikolić i druge starogradske, onda širi izbor mađarskih romansi, nametne se i pokoja vranjanska, sve one razgaljuju dušu, vade fleke iz sjetne mladosti, traže nove narudžbe vina ili rakije, a kod nekog kao što je Pajo Bošnjaković malo-malo pa poteku suze, on ih i ne briše već mu kapaju niz neobrijanu bradu: „Imam jednu želju“, „Tužna je nedelja“, „Sunce žeže“, pa narodne hit pjesme ovog doba: „Siroče sam“ i „Stade se cvijeće rosom kititi“. Brankica pjeva prvi glas, Dragec ga znalački prati, obojica su članovi KUD-a, Dragec je još uvijek i glumac amater, Brankica je proširio trbuh pa sad ne glumi jer mu više ne pristaje uloga ljubavnika, posljednji put je glumio Šacu u „Popu Ćiri i popu Spiri“. Svi ostali za stolom i u kafani podržavaju pjesmu kako ko umije. Glasovi su promukli i kafanski raštimani, ali prim se ne da. Odjekuje vesela muzika iz Pećine kafane.

Pajo Bošnjaković je djelimično paralisan, udario ga šlog u desnu stranu, kad je trijezan zabacuje nogom i malo teže radi desnom rukom, ali kad se napije, onda ga obavezno mora neko voditi. Ujutro će po njega doći Pišta Šimun s kolicima koje vuče Pištino magare, usput mu je, a i dobri su prijatelji, Pajo mu često daje savjete o baštovanluku.

Sve vonja na alkohol i ustajalost, osim toga pod je juče popodne nauljen da se lakše čisti blato i premazan je karbolom da bi uništio eventualne „stjenice i drugu gamad koju tu donose posjetioci, naročito pazarnim danom“, vajka se konobarica Anđa. Ona je zato tražila pomoć od gazda Peće da joj pošalje momka kako bi uredili lokal pred pazarni dan, nije ni očekivala posjetu ovako važnih i uglednih gostiju kakvi su Dragec Predić i njegovo društvo.

Anđin pogled se ponekad susretne sa Dragecovim pa se ona s vidnim uzbuđenjem često pogleda u ogledalu i popravlja frizuru, onda ga opet ukoso prostrijeli bačenim okom provjeravajući da li je to bilo slučajno ili mu se ona stvarno dopada. Dragec se rijetko zadržava u drugim lokalima, njegovo je stalno mjesto hotel „Drina“, tamo ima svoj sto i sav prateći štimung. On je, inače, česta meta čežnjivih pogleda dobro držećih gospođa, poneka ga i ulovi, sve zavisi od pogodne prilike.

A i braća Bogdanovići, pa i Jovo Bošnjak, ako koji puta godišnje odsjednu, onda je to uvijek u hotelu „Drina“. Oni su obavezno u tim prilikama sa svojim gospođama, ovo je izuzetno.

Miris karbola u Pećinoj kafani još nije sasvim ispario iako su prozori i vrata kafane svu noć otvoreni.

Pjesma i svirka se prepliću i smjenjuju. Kad Brankica i Dragec prestanu onda se gosti okrenu Omeru i Dikanu da ih ovi zabavljaju. Omer Ćoro prati na fruli svaku pjesmu, ali kad ga prozovu on im odsvira kolo, najčeće „jeremićku“, po tome su ga i prozvali bijeljinskim Savom Jeremićem. Njegovo radno mjesto je na ćošku s početka korza s lijeve strane preko puta mesare, tu su zazidana vrata pa je ostala niša i prag, kao stvoreno mjesto da Omer postavi korpu napunjenu pečenim bundevskim sjemenom koje prodaje na čašicu uz pratnju svirke sa frulice.

Dikan djeluje s vremena na vrijeme bolesno izgubljenog pogleda, ali naiđu dani kada se normalizuje i djeluje sasvim stabilno. Na njegovoj oguljenoj prim-gitari samo su dvije žice koje Dikan ritmično udara prstima desne ruke zabacivši slameni meksikanski šešir za vrat, a kroz rijetke brčiće „a la meksikano“ i još rjeđe zube počinje da recituje:

„Moj pas ima mene
i ja sam mu vjeran drug
i tako u krug!“,

Potom podigne glas i zamahne desnom rukom:

„Stevo, Stevo,
pazi na krilo levo,
Omere, Omere, pazi da se to obere,
Osmane, Osmane, pazi da ko ne ostane!“…

Usput zapjeva neku meksikansku, a onda mu se svi naglas smiju i aplaudiraju. Zadjenu s vremena na vrijeme po neku novčanicu za žice njegove gitare.

Dobije i Omer u džep, ali ljubomoran je na Dikanove novce, čini mu se da on treba više da dobije, jer Omer, i ne samo on, smatraju Dikana ludim, a on je samo originalni bijeljinski boem.

Mara Đorđanova djeluje utučeno, prilično je oronula, loše izgleda i u licu i tijelu, a i odjeća joj je loša. Skoro je u dronjcima, suknja spuštena na lijevoj strani, desna strana suknje kao da je podrezana, čarape na mjestima poderane pa se vidi koža na potkoljenicama, džemper šupalj na laktovima i ukrivo zakopčan na osušenim grudima, marama plišana vidljivo izlizana, ali kosa joj je uredno sakrivena ispod marame i lice bez mnogo bora i brada bez visećeg podvoljka. Kad se pažljivije zagledaš u Marino lice primijetiš da je u mladosti bila vrlo lijepa. Priča je obično poznata:

Jedinica u bogatog oca trgovca, nesretno zaljubljena i ostavljena, neudata, da bi se kao usjedjelica propila i odala prostituciji. Kažu da je Mara prije rata bila najljepša cura u Fincijevoj javnoj kući. Privlačila je bogate mušterije čak iz Šapca i Beograda.

Dok se društvo veseli, pije i zabavlja, Mara sjedi pored zida nevelike kafane, bliže je šanku, puši i pije rakiju iz čokanjčića koju joj oni poručuju. Tiho kašlje pa se povremeno zacene od kašlja, a kad se povrati odgega u ćošak kafane da izbaci nešto iz usta u pljucu, okruglu pliću emajliranu posudu, koja je zakonski obavezna u svim društvenim prostorijama. Nešto s vremena na vrijeme priča kao sama sa sobom smiješeći se i odmahujući ponekad rukom.

U jednom momentu, u sami rasvitak, dosjeti se prvi Rado Stojaković da pozove Maru da sjedne za njihov sto, Mara nekako nerado prinese svoju stolicu između Rade i Paje Bošnjakovića. Dikan i Omer i dalje stoje sa strane i povremeno izvode svoje tačke kad prestane Brankičina svirka i zajednička pjesma. Dikan upadljivo izbjegava Marinu blizinu i zakreće glavu od nje. Mara se ponaša ravnodušno, u njenom pogledu se načas primijeti izraz gordosti i tada se u njenim modrikastim očima pojavi malo sjaja.

Rado Stojaković odjednom ustade i reče Brankici da zasvira onu „A što ti je, mila kćeri, jelek raskopčan“, prihvatiše svi umjerenim tonom, a Rado i Pajo Bošnjaković vrlo bučno, Pajo ima snažnu ljevicu, desna ruka mu je opuštena i kao natečena, podigoše Maru sa stolice i pomogoše joj da se popne na sto. Ona prihvati njihovu pomoć, uspravi se na stolu i poče raskopčavati podebeli sivi džemper ljuljajući se ritmično u kukovima. Svi ućutaše samo Brankica Novaković zatvorenih očiju nastavi pjesmu i svirku, zatim naglo ubrza ritam i poče: „Evo banka, Cigane moj“…

Kafana se u momentu pretvori u koncertnu salu, veća grupa prolaznika, koji su ljubopitljivo već bili na vratima, navali u kafanu. Neki tapšanjem podržavaju ritam, a Mara se kao u transu okreće na stolu, gazi u opancima po tanjirima i mrvi sve redom na stolu.

Niko nije ni primijetio da je Dikan prislonio svoju tamburu uz zid ispod prozora i istrčao na bočna vrata u malo dvorište. Iza kuće u kojoj je Pećina kafana, tačnije, između zida i ograde nalazi se uzak prostor ispod strehe, zaklonjen komšijskom kućom u koju se ulazi s druge strane, tamo od Galamić sokaka. U tom zaklonjenom prolazu Dikan se naslonio na zid, grudi mu se nadimaju, iz stomaka se diže mučnina na povraćanje, u glavi kao da mu sviraju vozovi. Ne zna šta da očepi: i plače mu se i povraćao bi.

– O, Bože, ko sam to ja i šta sam ti kriv? Ako izgledam ponekad lud, nisam glup. Nemoj me kažnjavati za tuđe grijehe. Ako mi damari ovako zaigraju, pa nisam ja za to kriv. Nikad ne učinih veliku ludost. Moji grijesi su sitni, ja to znam, a i ti sigurno. Oni koji se meni smiju i rugaju ne znaju šta njih čeka. Svako ima bar malo ludosti. Ja znam da imam više. Ali svi mi svakoga dana jedni pred drugim polažemo ispite ljudskosti. Neću ja da budem kao oni. Svaki od ovih ima ženu kod kuće i barem po jednu još, a ja nemam nikoga više. A ona i ova, jednog će dana da mi dođu, da me mole da oprostim za sve. Ne, neću ni jednu primiti! Hoću, hoću, primiću samo nju, jašta ću nego primiti.

Nešto gorko mu uzleti u grlo iz stomaka i poče tiho recitovati:

I u školi života bio sam ponavljač
Moja je priča prosta, kao i ja što sam
I u toj prostoti ima nekog čara
Ponekad ne znam ni šta sam, ni ko sam
Jer za smušenost imam mnogo dara…

Tog trenutka u glavi mu prestade buka, kao da mu se u duši prosvijetli.

Onda se on, Dikan, naglo okrenu, uleti u kafanu pa tu malo, na kratko, zastade. Kafana je baš tog trenutka na vrhuncu ključanja. Mara izvodi svoju tačku.

Najedanput se Mara okliznu i sjede na sto sa kojeg je već bio spao stolnjak, suknja joj je uzdignuta, ispod suknje sinuše gole bedre, na mjestima modre od proširenih vena i krvnih podliva. Ona najednom iskrivi lice kao da se nasmješi pa onda ga pokri rukama i zaplaka.

Desno pored prozora, za kratko kao u strahu, stoji Dikan i gužva svoj meksikanski šešir, onda nešto glasno viknu i izleti napolje ne ponijevši svoju tamburu.

Svi se razbudiše. Niko ne bi znao tačno da prepriča šta se to u stvari dogodilo, a pogotovo da protumači pojedinosti. Svakome ostade da priči doda nešto svoje.

Pijano drušvo se poče razilaziti kao i usputni znatiželjnici. Samo Dragec Predić izađe u baštu kafane na bočna vrata. Anđa mu pomože da se umije na ručnoj pumpi, on stavi na glavu svoj fini šešir-polucilindar, malo popravi sako i kravatu i ode u Katastar na posao. Korak mu je čvrst, držanje uspravno, uzvraća pozdrave poznanicima, damama skida šešir, kao da je svu noć spavao. Brankica ima slobodan dan, pa on i društvo odoše ženama na jezike za doručak, kako se to kaže.

Ulica oživi, prevladaše poznati glasovi i povici:

„Žene, igala, igala, germe taze, igala!“…“Krpim lonce, popravljam kišobrane“, „Miš beli sreću deli“…

Momak koji prodaje bureke nosi dvodijelnu kantu na prsima, sa strane iz džepa kante uzima po komadić hartije isječene od vreća i viče: „Burek vruć, sa sirom i s mesom, izvol’te!“

Jedan krivonogi mladić gura drvenu trokolicu uz povike: „Klakeri, šabese, soda voda!“…

Škripe volovske i konjske zaprege, točkovi lupaju pokockanom ulicom, svijet se komeša. Utorak je, narode, pazarni dan u Bijeljini.