Ivan V. Lalić

ISSN 2334-9417 (Online)

Ivan V. Lalić rođen je 8. juna 1931. godine u Beogradu gde je proveo sasvim bezbrižno detinjstvo. Roditelji su mu obezbedili guvernantu Nemicu od koje je naučio i prvi strani jezik. Uzimao je časove violine od kojih ubrzo odustaje jer je više voleo da svira klavir, ali ga je muzika zauvek definisala.

Ivan V. Lalic
Ivan V. Lalić

Od malena je čitao i pisao pesme, a kako je bio boležljiv, često je leta provodio u Divčibarama u porodičnoj kući koje postaju mitski pejzaž u pesmama o detinjstvu.

Početkom Drugog svetskog rada, naprasno se prekida i njegovo detinjstvo i kao i mnoge porodice iz Beograda i njegova porodice kreće u beg. Jedan period života proveo je u Teočin selu dok mu otac nije bio uhapšen i poslan u logor na Banjicu. Za Ivana se brinula njegova majka, čija bolest (tuberkuloza) ubrzo postaje više primetna.

Posle majčine smrti, Ivan odlazi ocu u Zagreb gde upisuje Drugu mušku gimnaziju koju završava 1949. godine. Upisuje Pravni fakultet u Zagrebu na kojem je diplomirao 1955. godine. Posle odsluženja vojske u Karlovcu, 1956. godine Ivan upisuje Filozofski fakultet odeljenje za komparativnu književnost gde je odslušao samo 2 semestra.

Radio je na Radio Zagrebu kao urednik za književnost i intenzivno učestvuje u kulturnom i književnom životu Zagreba. Pisao je pesme još od 1948. godine, a počeo da ih objavljuje 1952. godine. 1955. godine objavljuje svoju prvu zbirku pesama „Bivši dečak“, a već sledeće godine objavljuje zbirku „Vetrovito proleće“.

Supruga Branka, kojom se oženio 1956. godine, po njegovim rečima, bila je „duh iza mojih pesama“, pa počinje da objavljuje i zbirke sa ljubavnim pesmama kao što su „Rimska elegija“, „Rimski kvartet“, „Jer si ljubav“, „Mesta koja volimo“ i „Ljubav“. Sve njegove ljubavne pesme su posvećene njoj Branki ili kako ju je od milja zvao „Brančetu“.

Od 1961. godine da radi kao sekretar u Savezu književnika Jugoslavije pa se seli u Beograd. Ta ista godina je za njega značajna i po objavljivanju knjige „Vreme, vatre, vrtovi“ u kojoj uobličuje svojih prvih pet knjiga, a koja je „svojevrsni obračun sa prvom fazom sopstvenog pevanja“.

Posao menja 1993. godine i počinje da radi kao urednik u „Nolitu“ izdavačkom preduzeću iz koje odlazi i u penziju.

Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar.

Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi.

Prevodio je neke od najznačajnijih autora nemačke, američke, engleske i francuske poezije – Pjer Žan Žuva, Emili Dikinson, Vitmena, Johana Volfganga Getea, Helderlina, T. S. Eliota, a zbirkama koje je objavio ispunio je svoju „službu“ prema pevanju i poeziji i dosegao sopstvene pesničke vrhove.

Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada).

Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).

Umro je u Beogradu 28. jula 1996. godine od srčanog udara.

Dela

• Bivši dečak (1955)
• Melisa (poema) (1959)
• Argonauti i druge pesme (1961)
• Vreme, vatre, vrtovi (Zmajeva nagrada) (1961)
• Smetnje na vezama (1975)
• Strasna mera (1984)
• delima ljubavi ili Vizantija (1987)
• Izabrane i nove pesme (1969)
• Vetrovito proleće(1956)
• Čini (1963)
• Krug (1968)
• Velika vrata mora (1958)
• Pesme (1987)
• Pismo (1992)
• Četiri kanona (1996)

Priznanja:

• Oktobarska nagrada Beograda, 1988.
• Zmajeva nagrada, 1961.
• Nolitova nagrada, 1969.
• Nagrada Miloš Đurić za prevod, 1978. itd.

Pesme Ivana V. Lalića čitajte na linku