Enea Hotić – O filmu Društvo mrtvih pjesnika

Sve počinje kad stidljivi Tod Anderson postaje đak koledža u srcu Nove Engleske koji školuju buduću elitu Amerike. Svi profesori ove prestižne škole su nedodirljive osobe, lažni autoriteti koji se strogo pridržavaju pravila. Svi osim jednog – profesora književnosti Džona, nekonvencionalnog čovjeka punog entuzijazma, originalnih ideja i inspiracijskih stihova, jedinog profesora na koledžu koji vjeruje da riječi i ideje mogu promijeniti svijet. Ljubav profesora Kitinga prema literaturi, posebno prema poeziji, pokreće učenike na putovanje koje vodi do samoostvarenja. Inspirisani njegovim predavanjima, grupa mladića predvođena Todom osniva DRUŠTVO MRTVIH  PJESNIKA, klub nastao po ugledu na istoimeni kome je Kiting pripadao kao učenik.

Društvo mrtvih pjesnika sastaje se noću, u obližnjoj pećini, gdje dječaci čitaju poeziju i svoje prve stihove. Ohrabrenja profesora Kitinga snažno utiču na Toda , toliko da polako pobjeđuje svoju stidljivost i strah od javnih nastupa. Todov cimer Nil, pod uticajem profesora, otkriva strast prema pozorištu i uključuje se u rad na pripremi Šekspirovog komada. Međutim, kada Nilov otac otkrije da se njegov sin interesuje za pozorište, zabranjuje mu da glumi u predstavi. Stvari polako izmiču kontroli, a sudbine ovih mladića i njihovog profesora zauvijek se mijenjaju…

Robin Vilijams je brilijantan u ulozi profesora književnosti koji svojim entuzijazmom, inspirativnim nastupom (citira stihove, oponaša Marlona Branda i Džon Vejna) i nekonvencionalnim metodama podstiče svoje učenike da budu slobodni i kreativni.  „Carpe, cape diem, seize the day boys, make your lives extraordinary“ ( Capre diem, uhvatite dan, momci, učinite vaše živote izuzetnim ) – je njegova prva i najvažnija lekcija koju su mnogi od nas zaboravili. „We don’t read and write poetry because it’s cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion.“ ( Ne treba da čitamo i pišemo poeziju zato što je sladunjava. Čitajmo i pišimo poeziju  jer pripadamo ljudskoj rasi. A ona je puna strasti.)

No, ovo nije film o poeziji, nego o intelektualnoj slobodi i kreativnosti. Ključni dio filma je sukob između mladog Nila, koji otkriva strast prema glumi i njegovog strogog oca  koji insistira da mu sin postane doktor i zabranjuje mu nastupanje u dramskoj predstavi.

Iako će oni zreliji i ciničniji u njemu naći puno mana i nedostataka, mislim da je ovaj film odličan za sve mlade umove koji tek trebaju otkriti svoje želje i interesovanja, bez uticaja odraslih. Nakon gledanja filma i razmišljanja nametnula su mi se sljedeća pitanja: koliko je potrebno i šta potrebno da se pokrenemo iz vllastite letargije koja nas sve obuzima; da li je potrebno da se podsticaj za promjenu pojavi u spoljašnjem svijetu; da li imamo dovoljno hrabrosti da slijedimo svoje želje i stremljenja, pogotovo kad one ne ugrožavaju druge suštinski, ali dovode do pomijeranja granica uvriježenog sistema vrijednosti. Lik profesora književnosti je veoma inspirativan i kod mladih učenika je doveo do toga da se zagledaju u sopstvene ličnosti upravo onda kad su počeli istinski da slušaju profesora i da ga slijede. Začuđenost učenika je veoma uočljiva, čak i draga u neku ruku, jer im se svijet omiljenog profeesora čini pomalo dalek od njihovog uštogljenog svijeta koji im nameće sredina u kojoj odrastaju, prvenstveno kućno vaspitanje.

Dolazak mladog profesora na prestižni koledž samo je naizgled tema filma. Istina da je dobro da se u filmu markira ovakva jedna osoba ili lik koji će poslužiti rasvjetljavanju osnovne ideje filma, a to je da ukaže na malograđanski odnos prema obrazovanju (isključivo po direktivi porodice, a ne po želji protagoniste, mladog Nila). Mladalački duh biva probuđen spektakularnim, a ujedno i vrlo jednostavnim nastupima profesora književnosti. Okupljeni u kružoku Društvo mrtvih pjesnika mladići su sjedinjeni ljubavlju prema poeziji, a tamna sigurnost pećine njihovo je sigurno utočište od spoljašnjeg svijeta i naredbi kojima se moraju pokoravati. Oni počinju da razmišljaju svojim glavama, moć poezije sad postaje božanska jer mijenja svijest, a sve kroz stavove i ponašanje mladog profesora. Kako to obično biva, pravi kvalitet nije prepoznat.

Čini mi se da je to sudbina svih velikih ljudi. Njih ne trebamo tražiti u velikim piscima koji su obilježili svijet, ne, nego u ljudima koje svakodnevno srećemo. Profesor književnosti je imao zadatak , a to je da pokrene te mlade ljude da preoznaju šta hoće, a šta neće u svom životu. Istina je da mladić koji otkriva u sebi ljubav prema pozorištu nailazi na ledeni pogled svoj oca. Međutim, pitam se nije li divno kad uspijemo da otkrijemo u sebi sva ona naša stremljenja koja su iz objektivnih ili subjektivnih razloga ostala zakopana duboko u nama? Mislim da je to veliki uspjeh – bar za kratko znati šta želimo i gdje pripadamo. Kad jednom spoznamo moć svog vlastitog izbora onda nam nema kraja. Misli su beskonačne i one nas vode gdje želimo. One mogu da nam promijene život i  možemo da krenemo u nešto novo, pa makar i ne ostvarili do kraja svoje namjere. Sama spoznaja da smo ipak nešto pokušali da uradimo za sebe, već je dovoljna da se smatramo vrijednima života koji je pred nama.

Često razmišljam o tome da jedno ostvarenje, može biti i filmsko, svoj stvarni život ima izvan margina samog scenarija filma. Zašto? Zato jer svaki pojedinac različito doživljava likove koji u u filmu stupaju međusobne odnose.

Čuvena latinska sentencija Carpe diem ili uhvati dan oživjela je i u meni, kao i mnogima prije mene, i navela me na razmišljanje koliko smo često spremni da kažemo da ćemo za nas bitne stvari odložiti za kasnije, zaboravljajući da se prave stvari dešavaju onda kad smo spremni da slijedimo sebe i uhvatimo dan. Film je pokazao kako cijela mlada generacija doživljava toliko željeni preobražaj. Naime, prvobitni momci sa prestižnog koledža, pomalo uštogljenog i očekivanog ponašanja, polako postaju radoznali i vispreni momci, i to kakvi momci!