JUTRO
u tihim odajama moga svanuća
prelijeva se radost na oke,
i sve se čini kao izmaglica;
poljane zelene, mokre i široke…
kad smiraj dana poplavi obzor,
kada se tama uvuče kroz pruće
poliježem dnevna snoviđenja,
idem u sutra, napuštam juče…
noć će osvijetliti duboke rake
zatrtih sumnji i spoticanja,
al’ jutro će svanuti opet, i opet,
na dlanu neba vječita svitanja…
(2018)
DJEVOJAČKA
uvijek ću kroz prozore
protezati se smjelo,
preko špaga prelaziti
s onu tamo stranu
i opet se vraćati,
potvrditi grešku;
ta nije li svijet cijeli
nalik jednom smiješku…
otisnuću se u hajduke,
ovdje hljeba nema –
sakupiću jatake
do zavrh zadnjeg sela..
i konja ću uzjahati,
ah, sreće li moje,
vinuti se niz ledinu,
lijevo, desno, u sredinu…
to će biti život divalj,
taman nalik meni;
kad me vide ašikdžije
da sva pocrvenim;
ja na konju jašem dolom,
kosa se vijori,
a, sa grudi kamen spao,
pa pjevam, sve se ori…
bjež’te ljudi – šuma gori…!
SAMOĆA
zatvoren u svom svijetu tišine,
na obali svoga mirnog pokajanja
svlačiš sa sebe sve teške okove
i ulaziš u svoja nadahnuta sanja.
to treni su nepojmljivog ulaska u biće
nesmiljene žudnje i čežnje pustog zova
što zove i zaziva onog koga nema
na tvojemu nebu,u vrijeme tvoga plova.
još jednom ćeš se sjetiti da sam si kô kurjak,
da tvoja te strepnja osamljenju vuče,
da zaludu bijahu tvoja nadahnuća
zbog juče,zbog sutra koja stidno muče.
JUTROS SU OTIŠLI CIGANI
jutros su otišli cigani
digli su čerge i poveli konje…
kiša je bila hladna
i magla se spustila gusta…
umornog koraka su nestajali
iza brijega
napola goli, i napola bosi…
sa krovova kuća
je sukljao dim,
mirisalo selo
na rebarca suva,
a sa njinih pogetih glava
slijevala se kiša trudna…
jutros su otišli cigani,
a kiša još uvijek pada…
u daljini čuju se praporci
i blejanje gladnoga stada…
O pesnikinji
Branka Popić rođena je 31. avgusta 1966. godine u Visokom, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završava u rodnom gradu, a potom se upisuje, na Filozofski fakultetu u Sarajevu na odsek za Jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik, ali nakon tri godine studiranja napušta fakultet i zasniva porodicu.
Piše još od detinjstva i osvajala je školske i opštinske nagrade, ali nije pokušavala da objavljuje u književnim časopisima ili zbornicima. Od 1990. godine zanemaruje pisanje pišući veoma retko. Svoj ponovni preporod doživljava 2011. godine kad počinje da piše intenzivno. Ima pet pripremljenih zbirki poezije, kao i jednu zbirku kratkih priča. U decembru 2017. je primećena od uredništva časopisa Horizont iz Zemuna u kojem objavljuje jednu priču, a potom objavljuje u časopisu Suština poetike, kao i na Onlajn poeziji istog časopisa. U četiri zajedničke zbirke Kulture snova iz Zagreba zastupljena je sa po jednom pesmom.
Polovinom 2018. godine objavljuje svoju prvu samostalnu zbirku pesama Rubac u ruci, kasnije drugu Na latici kap (2019), pa Oganj iza paljevine (2020).
Godine 2004. doseljava se u Bosansku Gradišku gde živi i danas.
Pesme su preuzete sa sajta Onlajn poezija, a biografija sa Suština poetike.