ZIMSKO VEČE
Kad pahulja otpahulja oknu,
razlegne, s večeri zvona jeka;
mnogi stolu prostrtom skoknu
dok pripravna kuća ih čeka –
S hodočašća putnik se glasa,
zastav, pred dver’ma od memle;
zlatasto behari behar spasa,
što ga okrepljuje napitak zemlje –
Namernik uhodi tiho, listom,
i pražje skameni od bola;
zasvetlucahu, u sjaju čistom
hleb i vino, sasred stola –
Georg Trakl
***
BOG SVAKOM ZBORI…
Bog svakom zbori, pre začetka
Te s njim, iz tme, krene ćutke –
Ali reči pre prva ičijeg retka
Tek oblačne fraze su, mutne –
Iz čula vlastitih se odvoji
Kroči do ruba čežnje stamen –
Zaogrni se rubom svojim
I iza stvari rasti ko plamen –
Tako da senka široka se pruža
I uvek posve pokrije mi rizu –
Nek ti se sve desi: lepota i užas
Samo kroči osećaj je blizu –
Ne dozvoli od mene razdeobu
Tu je zemlja životom je krste –
Uznaćeš je po ozbiljnom dobru
Samo najpre pruži mi prste –
Rajner Marija Rilke
***
MALO RAZDVAJANJE
Na dan razdvajanja njinog, u maku
Ritam im krvi odavno kolao je istom
Vrelom žudi. Po zametenom znaku
Poznali su sve prećutano, listom
U svom mnoštvu nadvitom, spusta
Što pritišće. I savez tajni je žurno
Postajao toliko velik da su se usta
Stidela što nisu zapljusnuta burno
I svetle su hvalili dušine kopneži
Već su naslućivali preplet mosta
Sluha, a njinim jezicima nežnim
Znana slatkoća oltarom posta
OD VEOMA MLADIH DEVOJAKA
I
Još je sladak sram oko ostrvca
Bedara njinih: iz članka biste
Još ne izvire cvetajuća krvca
Misli su im još dobre i čiste
Ko stakla prozirna ormara beli
Misao im u oku nema oslonca
O ruci noćnika, zlato što deli,
I znaju za uzao životna konca
One su ko ruke sestara časnih
I ko Ave Marija nežno dršću
I prizivlju tiho, Bog da ih spasi
Uz moćnu visoku gotsku kuću
I psalma teška, lepa što je krasi
II
One su ništa – ko sni krhki poeta zvone
Što se srebrno prepliću, uz zvuke
A neko im, kroz orgulja duboke eone
Uz blagu zvonjavu pruža ruke
I dok se uzdišu, lebdijuć zračno,
Dalje od tesnih, krhkih misli duha
Što im bedu života spliću mračno
Doći će čas da se pripijenog ruha
Ko behari jabuka otpali tačno
Sa stabla pred njih. A tad zvoni
Kroz njihove vene žudnja vatre
Toliko jaka da se premaša volja
Te u sebi – čudo zadnje snatre
Ko pesnici, zemlji kad se prignu
Da u dubini – gde je života dolja
Poslednja spokoja, hram dignu
Kurd Adler
***
ČUPERAK
U gradini cvetni piri dah
te behar vene, u svitke
i cvet preobličuje u prah
ali cvet otrgnut s pritke
iz majke zemlje grude
spomenara može bit riza
da jednom ne bude plesan
strana gruda tad me prizva
i sa glave voljene skresah
tad kose tamni čuperak
za divlje ljubavne žudnje!
meseci se smenjuju, pak
a godine lete, ako se zbude
da oči, na tebe staru svedem,
nek jadikujem sa suzama:
„Naše vlasi postaju sede“
Al’ odsečeni čuperak kose
s mlađane glave tada
zahvalno crno će da nose
u vjek vjeki, ko nekada
Iz domaje tako je s ljubvom
s bolima, radostima vreža
otrgnuta nasilno sudbom
u srcu večno ostaje sveža
ŽENSKA LJUBAV
Je li žena jednogodom stigmom
cveta, a muško moćno drvo do srži
o, tad se ne smarajte enigmom
ko može verniju ljubav da pruži
Ljubav je sezona beharenja živa
u žiću, deblo godinama behari
uvek u menama, štedrija biva
sanjareći ljubavni sanak stari
Tek jednom cvetajući svraća
taj nežni cvetić pun, u krasu
Te ženska ljubav se ne vraća
kada je oluje grubo raspu
Fridrih Bah
***
U MAGLI
Baš je čudno tumarati maglom
Osamljen je svaki žbun i kam
ni stablo da vidi drugo stablo
svak samcat je, sam.
Znanaca sveta puna bje sala
dok svetlost mi na pripeci
svitka, a kad magla je pala
niko vidljiv nije, u senci
Doista, baš niko nije uman
ko ne spozna tmušu
što ga neumitno, bez šuma
od svega deli na ušću
Čudno je bazati maglom, znam
život samoće je bat
ni smrtnik drugoga da pozna
svak sam je, samcat
Herman Hese
***
OZDRAVLJENJE
Dve nedelje valjda minu od tada
i već – na preskoke mislim na tebe
i jednako, pitam se zašto sam ovde
na sablasnom danskom otočju
tvoje pljuskom izbrisano pismo
letimično iščitah i zaturih ga
na prozorskom simsu
pa se snebivam
što do sada
okus borovnica
odveć ne cenim, borovnice
nizane pod konac
na vrati trave
pronizane rujem usne
Rumijana Ibert
O PREVODIOCU
Slobodan Blažov Đurović rođen je 27. oktobra 1952. godine u Zemunu, gde je završio Osmogodišnju i Srednju grafičku školu „Milić Rakić“. U Zagrebu je diplomirao na Višoj grafičkoj školi, kao učenik generacije.
Radni vek proveo u „Politici“, na više radnih mesta, između ostalog i kao višegodišnji lektor u ovoj istaknutoj novinskoj kući i bio prvotimac u šahu preko trideset godina igrajući za tu istaknutu novinsku organizaciju. Do nedavno je bio urednik izdavačke kuće „Sfairos“. Potpresednik je Udruženja krajišnika u Beogradu.
Do sad je objavio deset samostalnih pesničkih knjiga (između ostalih “Majci Rusiji” i “Sestri Jermeniji”) i jednu poetske proze, i tri Antologije svetske poezije. Iranska ambasada je 2011. godine objavila njegov prepev značajnog persijskog pesnika Atara sa najlepšim minijaturama persijskih klasičnih umetnika. Knjiga je visoko ocenjena u literarnim krugovima, a prepevao je i Hafizov “Divan”(preko 10. 000 stihova) i nedavna promocija bila je veoma zapažena jer je to prvi prepev Hafiza na srpski jezik.
Bavi se prevođenjem sa nemačkog i ruskog jezika. Prevođen je na desetak svetskih jezika. Predsednik je književnog kluba “Jedinstvo”, drugi lektor kluba „Ivo Andrić“ iz Zemuna i glavni urednik zemunskog lista „Stopa“. Kao amaterski slikar imao je samostalnu izložbu u Politici 2004. godine. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja za književnost.
Izvor: Autor