Osvrt na Male noćne stihove – Ranko Pavlović

Kao da su dolepršali s tonova Mocartove „Male noćne muzike“, u virtuoznom izvođenju nekog kamernog duvačkog orkestra, „Mali noćni stihovi“ Anđelka Zablaćanskog, bez obzira na sjetu koja iz njih provijava, naprosto krijepe dušu. Topli su, nježni, na poseban način treperavi, sa tananom zvučnom podlogom, pa bi i na njih neki kompozitor, sklon sentimentalnoj muzici, mogao stvoriti djelo koje bi se rado slušalo.

Šta su „Mali noćni stihovi“, osim toga što su očito plod nesanice? Ko ustvrdi da je to svojevrsna lirska poema, iako nema epske podloge, imaće pravo da brani svoj stav. Drugi će reći da je to pjesma podijeljena na sto jednu strofu, i opet će biti u pravu. Teško bi bilo opovrgnuti i mišljenje da je pred nama zbirka od sto jedne pjesme pod zajednički naslovom. Bilo kako mu drago, čitaocu će biti bolje da se prepusti doživljaju pjesnikove unutrašnje noćne muzike, nego da se bavi književnoteorijskim pitanjima.

Pet osnovnih motiva gustim tkanjem utisnuto je u stihove ove noćne simfonije. Noć, samoća, žudnja, strast i žena nerazdvojivo su stopljeni u snagu koja najmoćnije pulsira u čovjekovim osjećanjima, a to je – nije teško pogoditi – ljubav! Zablaćanski nije opisivao stanja ustreptale duše, on je jednostavno damaranje sopstvenog srca rasprostirao po stihovima na način koji ni u jednom trenutku ne dovodi u iskušenje čitaoca da posumnja u istinitost iskazivanja nabujalih, ali dobro kontrolisanih emocija.

Teško je i zamisliti da neko može opisati noć na stotinu načina, a da se pri tome nigdje ne ponovi. Anđelku Zablaćanskom to polazi za rukom. Noć je beskrajna, sveprisutna, neuništiva, svojom zaglušujućom tišinom hrani nesanicu, a nesanica se grana u mnoštvo rukavaca, od kojih svaki od njih ima izvor inspiracije i ušće koje se opet grana u stihove koji će se stopiti u pjesmu. Ona je kučka gluva koja rađa nemire, srebrni prah koji pada na trepavice, u pjesnikovoj glavi nesnom spava. Priziva samoću i sva od bola ćutanju se daje. Kad je stisnuta u raljama bola u njenoj stutkaljenoj tami treperi mnoštvo iskrica koje se, kroz spuštene trepavice, zabadaju u oči. Pjesnik i u mrlji mastila na bjelini hartije prepoznaje noć. Vjerovatno niko prije Zablaćanskog nije „definisao“ da je noć satkana od pjegavih misli i šugavih htijenja, a kad se tome doda da zna da sagori kao list duvana, onda nije teško pretpostaviti na kakve pjesničke slike nailazimo u ovoj knjizi. Kada pokušamo da bar mišlju izmjerimo beskonačnost noći, lako ćemo da je nazremo nevino ušuškanu u drskost reči. 

U širokom leksičkom i slikovnom ambijentu pjesnik dočarava vidljivim i ono što je noću nevidljivo, pa čitalac slike doživljava gotovo svim čulima, naročito ako pažljivo osluškuje. Tako će „čuti“ kako noću na prozor kucaju samotni trenuci i „vidjeti“ kako noć može ćutanjem da se raspriča. Pjesnik nam dočarava kako se noć osipa lavežom pasa i kako može da se opara kao klupko i da se na dlanu sva razmrsi. Gotovo je nemoguće ne zapamtiti sljedeću sliku: Noć se obezglavljeno klati / obešena u krošnji ucvale lipe, pa još kad pukne posred čela / ko bleda krv kaplje na mesečiu. U pjesnikovoj nesanici, s kricima noćnih ptica miješa se vrisak pera po papiru.

Noć u svakoj čestici sna / bolom se hrani. Ovim stihovima Zablaćanski nagovješatava osjećanja koja u nama noću naprosto bujaju i pothranjuju nesanicu. O bolu kada je riječ, moglo bi se reći, ili naslutiti iz ove pjesme/poeme, da je samoća njegovo drugo ime. Čovjek je često sam i kad je u mnoštvu, ali taj bol je nekako podnošljiviji nego kad je sam sa sobom. U tom nijemom razgovoru sa sopstvom otvaraju se mnoge teme, s njima i rane, ali pjesnik čitaoca ne opterećuje time, više voli da s njim dijeli ono što je vedrije, što zari makar malim plamičkom topline.

U noći i samoći, zaodjenutim nesanicom, razgorijevaju se žudnja i strast i otjelovljuju u ženu. U ženu koja je izvajana od mjesečine, ili je katkad samo lelujava sjenka, nesan od svile, plod želje, čežnja beskrila. Bilo da je stvarna ili samo sanjana, ona je za pjesnika u časovima njegove nesanice opipljiva, sva d daljine izatkana. Čak je i u stidu sva ženstvena, u snu divlje zanesena. U jedan uzdah sva čežnja može da stane i još da ostane mjesta za ženu koja je prisutna i kad se možda u nečijem tuđem snu krije. Žena je u dodiru, na usni, u oku, u srcu, ona ume jedina / sav beskraj u šaku da sakupi. Žena, poručuje nam pjesnik, noć grli u meni / i mene od noći pogledom čuva / da ne zalutam u sopstvene strasti. U tom strastvenom pogledu duše, on vidi ženu što pod pepelom za njega ružu čuva.

Jeste ovo, dakle, pjesma / poema o žudnji, strasti, samoći i noći, ali je prije svega čvrsto satkano pjesničko djelo o ženi i ljubavi. Sigurno ne treba zamjeriti onome koji pomisli da Mali noćni stihovi traže nekoga ko bi komponovao neku novu „malu noćnu muziku“, makar kantilenu koja bi se rado slušala.

Banja Luka, 31. 10. 2020.