Nikoleta Petrović – Titraji duše

Lijek za mir…

Volim taj suton koji mi smiruje korak. Zastanem i stavim tačku na još jedan datum u kalendaru. Misli svoje pričestim mirisom procvalih lipa. Jutro čuvam za onaj ukus sijete što diše na mom jastuku. Oči se možda i razbude, ali taj osjećaj da nešto vučem za sobom prati me, poput stečenog straha od vode.

Izaći iz stana, ne znači spustiti teret. U praksi se pokazalo da je unutrašnji džep od sakoa na lijevoj strani najsigurnije skrovište za takav prtljag. Kažu da osmijeh liječi sve, puno ne košta, ne treba recept sa potpisom i pečatom specijaliste, ali mu je način upotrebe komplikovan. Niko nije odredio koliko i kada treba da ga koristite. Jedan do dva osmijeha, tri puta dnevno ili na svakih dvanaest sati, ne znači da ćete biti izliječeni.

Zato pribjegavam alternativnoj medicini. Prirodno je da uz određene taktove muzike se zamislite, da zaplačete, da ispustite uzdah ili prozborite po koju riječ, onako, više za sebe.

Takva receptura ima i jednu manu, a ona se odnosi na teško pronalaženje adrese za primjenu ove vrste tinkture. Previše ljudi, obaveze koje se tiskaju sa vašim potrebama, izguraće i ono malo želje da brinete o svom unutrašnjem zdravlju… Ni razgovor sa drugim bićem nije toliko pouzdana terapija tokom liječenja, jer ljudi slušaju samo ono što ih interesuje, svaka tuđa bol ili briga je višak za njihove dlanove i, u isti mah, reže njihov umrtvljeni sluh.

Međutim, ko želi da živi, nađe vrijeme i za svoj život. U praksi se pokazalo da je crkva i samo prisustvo na liturgiji ili večernjim bogosluženjima ljekovito, bez obzira na vjernike koji vas mimoilaze ili stoje tik uz vas… Jer, svako je okupiran svojim mislima ili je, pak, zauzet tuđim kretnjama. To je mjesto gdje na svaku prozbu spustim ruke s lica i dozvolim da niz obraze krene izvor tuge. Svaka kap ne klizi da bi se u svom kraju osušila već da bi zadobila pupoljak nade i smirenja. Prosta molitva, sastavljena od svega par riječi – “Gospodi pomiluj”, sa drhtavih usana izlije sve skrivene oštrice koje su me do tog momenta rezale. Svaki teret kao da dobije krila, i mogu jasno da vidim da se moje progutano ovaploćuje, odlazi od mene, među polijeleje ka centralnoj kupoli, gdje ga, raširenih ruku, čeka Hristos Svedržitelj.

Sve što tiše zborim, to glasnije odjekuje patnja moga srca, miješa se sa osmoglasnikom pjevnice i kroz prezviterski blagoslov otpušta umornu dušu.

Izgubih nemir u troparima i kondacima, vezah ga međ staroslovenske ramove – az, buki, vedi, glagolji, dobro, jest… I tako do slova… Za to vrijeme bivam svjedok njegovog preobražaja, presvučen u novo ruho, moj nemir raširenih ruku dočekuje svoju Pedesetnicu i vraća mi se postrižen i sa drugim imenom – MIR.