Milorad Telebak – Kako se kaže

– Raduje me da još uvijek pišete članke o jeziku u kojima ima mnogo toga za naučiti – veli mi, u jednom sustretu, gospodin koji reče da čita moje članke u novinama.

– Možda čitate, ali niste naučili da se ne kaže „raduje me da još uvijek pišete“ nego: radujem se što još pišete, niti se kaže „ima mnogo toga za naučiti“ nego: ima mnogo šta da se nauči! – odbrusih.

– Ali, znate…

– Nema tu „ali“! – prekidoh ga.

– Dozvolite samo par riječi…

– „Par riječi“! Znači – dvije riječi. Baš me zanima jesu li te riječi lijeve ili desne, muške ili ženske! – postadoh zajedljiv.

– Ne razumijem vas.

– Naravno da ne razumijete, jer ne znate!

Asutrijska administracija se odavde povukla prije više od 90 godina, a mi i danas govorimo po njemačkom kalupu. Čudno je da već nismo njihovo zaboravili, kad već nismo svoje naučili! Kod nas se i danas kuva na „šporetu“, peče u „rerni“, traži „frišak“ hljeb, jedu „filovane“ paprike; muškarci za „šankom“ piju pivo iz „krigla“ sve dok „kelner“ ne najavi „fajront“, a naše žene suše „veš“ na  „štriku“…

Naše bekrije bi se grdno naljutile da ih neko nazove pijanicama. (Šta bi tek bilo da ih nazovete kakvim četvoronošcem!) A nema dana da ih neko ne „nazove telefonom“, a oni se zbog tog ne ljute. Štaviše, često i zamole da ih nazovete telefonom. Ne ljute se jer ne znaju da je to bukvalan prevod njemačke riječi anrufen. Ne znaju, takođe, da u srpskom jeziku nazvati znači imenovati, dati kome kakvo ime, nadimak. Ne znaju da mi imamo, njemu oblikom sličan, glagol pozvati i da treba reći: pozovi me telefonom ili, kraće, telefoniraj mi.

A kad smo već kod telefona i telefoniranja, da kažem i ovo. Mnogi misle da je nepravilno reći: „Ko je na telefonu?“, jer – zaboga – otkud čovjek na telefonu?! Šta će gore? Ipak, treba znati da je jezička logika katkad drugačija od životne logike. Naime, smisao pitanja nije: ko se popeo na telefon, nego: s kim razgovaramo. (Kao što, recimo, za profesora koji predaje na fakultetu niko i ne pomišlja da hoda po krovu, kao mjesečar!) Čak je običnije biti na telefonu nego ono nategnuto: kod telefona, pored telefona…, mada se i tako može reći.

Bilo kako bilo, ali nemojte ostati dugo – skupi su impulsi!

A još bolje bi bilo da se, kao što je i red, predstavimo javljajući se na telefon, pa neće biti potrebe za pitanjima „sumnjive“ pravilnosti.

Prije 100 godina Kočićev David se rugao austrijskom činovniku koji je – prema njemačkom ein Mӓdchen ili eine Frau heiraten – pitao: „Kad si ti oženio svoju ženu?“, a David je – krsteći se u čudu – ponavljao: „Ženu oženio?… Ženu oženio?! Ama, zar se u vašoj zemlji žene – žene?!“

David bi se danas prevrtao u grobu kad bi mogao čuti da i na njegovom Zmijanju njegovi praunuci i čukununuci „žene djevojke“! Pa da to razjasnimo.

Nekada davno, kad su roditelji ženili sinove i udavali kćeri, a ovi bili uglavnom pasivni pri izboru supružnika, galagoli ženiti i udavati su bili prelazni: na sina ili na kćer (kao objekte) prelazila je radnja ženjenja i udavanja, čiji su vršioci (subjekti) bili roditelji. Tada se govorilo: Oženili smo sina. Udali smo kćer.

Kasnije, kad su se sinovi i kćeri počeli sami, po svojoj volji i izboru, ženiti i udavati, glagoli oženiti i udati postali su povratni, dobili su povratnu zamjenicu SE, koja označava da onaj ko se ženi i udaje aktivno vrši tu radnju, i to sam na sebi; taj je istovremeno i subjekat i objekat (oženiti se = oženiti sebe). Tako smo dobili: Sin se oženio. Kćerka se udala.

A onda su došli Austrijanci i zamutili, zagadili naš jezik. Naime, činovništvo austrijskog aparata, koje je naš jezik učilo iz nužde, mehanički, rječnički (učilo, a nikad naučilo!), stvorilo je jednu jezičku nakaradu, sa mnoštvom njemačkih riječi i izraza suprotnih našem mišljenju i našoj sintaksi. Takvom jeziku narod se u početku rugao, ali se on – kao jezik vlasti – nametnuo najprije našoj inteligenciji a onda prodro i u narod.

Privikavajući se na njega, narod je sve manje osjećao njegovu nakaradnost pa je i sam počeo da kvari svoj jezik, govoreći, na primjer, „Milan je oženio Jovanku“, „Nikola će oženiti Dušanku“!

Izgubila se i razlika između glagola oženiti se i udati se pa se počelo govoriti da se „Jovanka oženila za Milana“ i da će se „uskoro oženiti Nikola i Dušanka“. I, više tu ništa nije jasno – ni koliko ima nevjesta, a koliko mladoženja, ni ko se ženi, ni ko se udaje…

Kad je tako u jeziku, kako li je tek u braku!