AKO PREĆUTIM PJESMU
Ako prećutim pjesmu
Dok gledam u tvoje oči
Laste će se uspavatii
Skrivene pod tvojim pazuhom i
Ostaće zauvijek zarobljene na jugu.
Ako prećutim pjesmu
Dok spavaš u mom naručju
Onako snena i daleka
Prestaće da cveta drijen i
Tvoje male ruke
Prestaće da zovu i vole.
Ako prećutim pjesmu
Dok ljubim tvoje usne
Ljubav će prestati da kapa
Sa strehe nade i čekanja
I neće procvetat trešnje
Na ovoj obali ćutnje…
Ako prećutim pjesmu
Laste će prestati da dolaze
Sa juga
OBLAČIŠ KIŠU
Oblačiš kišu
Kao nevidljivi plašt
Da sakriješ duge
Brezine noge,
Malenu crnu Pticu i
Cipelice od stakla.
Oblačiš kišu
Na gola ramena
Kao noćnu košulju
I tvoja zmijska leđa
Postaju jeseni mantil
Protkan maglom.
Oblačiš kišu
Kao krinolinu i
Gaziš orahov list
Malenim stopalom,
Dok perje Gavrana
Koristiš kao lepezu
Da sakriješ svoje oči.
Oblačiš kišu
I sjeverac hladni,
Neuspješno u pokušaju –
Da spereš moje poljupce
Sa svog trbuha…
JUTRO
Jutro
miriše na
Ženino bijelo grlo,
Na brašno i orahov list.
Jutro
Maglom što sanjivo
baulja sa rijeke
Umiva prozore
I u nebo uperenim dimnjacima
Izaziva crvenog pijetla
Koji nakostriješen
Na dnu postelje
Čeka da zapjeva…
Jutro
Hladnim rukama
Ježi grudi djevojačke
I hladi vruće butine
Jutro
Stidljivo donosi pjesmu
Otkinutu sa moje
Ugrižene usne…
NAIĐU TAKO NEKA JUTRA
Naiđu tako neka jutra
u proljeće rano
uvijena pupoljcima badema,
drena i džanarike,
pjesmom ptica,
tugom u grudima,
sjećanjem na ljubav,
na drumove daleke,
nekazane riječi ljubavi
i jedne uplakane oči.
Naiđu tako neka jutra
i podmuklo tutnje u grudima,
ćute podmuklo pod jastukom i
bacaju sjenke dragog lica
po bolesno bijelom plafonu.
I ćutim,
ćutim,
čekam,
čekam,
čekam da zapjeva
ona mala, šarena, ptica na prozoru –
da magija običnog jutra
da smisao sjećanja
i ljubavi.
Naiđu tako neka jutra
Kad čekam tu malu pticu
Da zapjeva i sva sjećanja
Spoji u rano proljeće
i pupoljke badema
drena i džanarike —
da popusti bol u grudima.
Naiđu tako neka jutra…
SIDRO NOĆI
Na tavanu
u mraku
Skriveni od zvijezda
I pogleda
Tražimo
Bjelege i ožiljke
Po našim tijelima.
U mraku
Skriveni od zvijezda
Među starim knjigama
Tražimo uže
Da vežemo mjesec –
Postajemo sidro noći.
Na tavanu
Zagrljeni iz straha
U prašini sjećanja
I paučini noći
Pronalazimo
Odbačene lutke
i riječ što sluti na ljubav.
Na tavanu
U mraku
Skriveni od zvijezda
Tražimo uže
Da vežemo mjesec.
Moji i tvoji ožiljci
Postaju sidro noći
I riječ postaje ljubav!
O PESNIKU
Labud N. Lončar, rođen je 1964. godine u Ivangradu, današnje Berane. Pesnik, prozni pisac i kolumnista. Organizator mnogih kulturnih manifestacija i promocija. Osnivač i predsednik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umetnika „Nekazano“ iz Bara.
Član je Udruženja književnika Srbije.Zastupljen je u tridesetak domaćih i stranih antologija i zbornika. Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja.
Pesme su mu prevedene na engleski, francuski, nemački, poljski, ruski, rusinski, makedonski i bugarski jezik.
Objavio je četiri knjige poezije: „Rođenje suze“, „Ostavljanja“, „Na poleđini sna“, „Ako prećutim pjesmu“ i knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“.
Osnivač je i urednik časopisa za kulturu i umetnost „Nekazano“, kao i časopisa za haiku „Nekazano“ ujedno je i osnivač i glavni urednik portala za kulturu iumetnost „Nekazano“. Osnivač je Festivala ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik“.
Živi i stvara u Baru.
Izvor – autor