Boško Suvajdžić – Ljeviška

ISSN 2334-9417 (Online)

Za Valentinu Pitulić

Svetliš, Bogorodice Ljeviška, Božja nevestice,
kroz oblake, dim i bodljikave žice.
Sa kupolom od metala i zlata, lakša od vodonika i helijuma,
spaljena i silovana, na krstu: masna od ulja i zapaljenih guma.
Ti koja si na rukama ponela most, i kamen, i reku Bistricu,
i vodu, iz krčaga biljurnoga, i Boga, posekotinu na licu.
I heruvime krilate, i ptice bezručne, i Guernice,
i oltare i sasude, i utvari crkvene i gostoprijemnice.
(I još: kroz oblake, dim i bodljikave žice,
svetliš, Ljeviška Bogorodice.)

Svetliš, Bogorodice Ljeviška – blistaš u mraku
(u Prizrenu, u prizrenku, u prizraku).
Isijavaš svetlost kroz usta: iz planinskih slojeva masiva
svetliš: neuporediva i neugasiva.
Ti, koja si na rukama ponela Bistricu, i most, i grad na vrhu Šare,
kad si Agneca spustila dole, u kamene oltare.
Ti, koja si se uznela visoko iznad svodova, apsida, kupola,
da sumračiš sopstveni sumrak u monašku rizu od bola.
(I još: pletemo Te i zaplićemo u zračne ćivote,
zdanje si vidljivo a ne vidimo Te.)

Svetliš: razapinješ ponad grada koturove mraka
(od prizraka).
Saslužuju Ti zvezde, i meseci i planete, oci i čeda bogozvana.
Svetliš u duhu: za koju svrhu si i pozvana.
(Ti koja krotošću prikloni nebesa
u oltare himbene od krvi i mesa.)
Čime ćeš obasjati galaksije, magline, atmosfere,
omasiviti masive, obeskonačiti sfere (čistotom vere);
(i još: u Arhangelima, prizreti svoju senku,
ako Te nema u Prizrenu, u prizraku, u prizrenku?)

I uzneše Te anđeli Gospodnji kroz Orionove vreže.
I oči njihove kao sveće goreše. Možda Te nisu poznali: jer beše
u jednostavnoj odori i bez ukrasa, skromnom maforionu
(pobegla sa ikona i zgarišta u metohijskom Sionu).
Kroz kišu i kroz oluju, kroz munju – rukopis komarca,
lebdiš iznad vidika, razvezana sa lanca.
I tonu crkve i tornjevi u pakleni oganj i tamu,
i nenapisano Kosovo gubi se u sozercanju.
(I još: među planetama i galaksijama, od podnožja pa do vrha
svetliš, Bogorodice Ljeviška – no koja Ti je svrha?)

O čuda strašna! O još čudnijega glasa! Večni se vodi Boj!
Krepku zimu i burno duhanje preminusmo, sladčajši moj.
O, zemljo i sunce, i proča tvorenja tvari, što kasnite?
(Za ovrh duša postradalih vlasni ste.)
Svetliš, Petokupolna – ili u Tebi svetli Bog (čestica mezona),
imajuća milost neizmernu za vasceli ljudski rod.
Sa Milutinom, na nebu, svetliš, plamen po plamen,
i čati Ti se Očenaš, i drže bdenija, i rukopolaže se kamen.
(I još: Bogorodice Ljeviška, Gospo Krstozračna,
čiju li tugu svetliš u vremena mračna?)

Zenica oka moga gnezdo je lepote Tvoje. I ko li je
mesto probudio: Otac ili Sin? (O čemu svedoče iz šestog veka spolije.)
Dok reka nije izmenila tok pa si sa strane desnije,
od Sofije, i Jerusalima, i Hrama mesto podesnije.
Utrojena, u Hristu: Crkva Svete Petke, Ljeviška, Atik-džamija.
Otporna na metke, od Prizrena viša (od smrti prostranija).
Svetliš kao žižak na krstu, sa spoljne strane apside
(za one koji vide).
(I još: Ti, čija su krila zlatna na uzglavlju postelje moje:
zenica oka moga gnezdo je lepote Tvoje.)

U noći nad noćima, kad otvaraju se nebeske dveri,
i voda u krčazima postaje blaža: na površini blaguju zveri,
zvezde i Andromede; ribe, ptice i minerali.
I bogovi: sele se iz istočnih mitologija, ali
ne zauvek: iz njih se sabiraju muzika, algebra i oganj.
Po vodi hodaju Noje, i Ham, i Set, i Jafet. (I bi Povodanj.)
Delo je svršeno, Bogorodice. Delatno i skrušeno
zdanje si uzidano u ženu (zdanje obrušeno).
(I još: u noći nad noćima svetliš, umesto Sunca, u svemu.
U prizraku i prizrenku. U Lešku. U Prizrenu.)

Suština poetike – Savremena srpska poezija

Beleška o pesniku

bosko suvajdzic
Prof. dr Boško Suvajdžić

Boško Suvajdžić (1965) je redovni profesor na Katedri za srpsku književnost sa južno­slo­venskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu i predsednik Skupštine Vukove zadužbine. Zamenik upravnika Među­narodnog slavističkog centra (Filološki fakultet, Beograd), član UO Zadužbine „Desanka Maksimović“, član predsedništva Udruženja dramskih pisaca Srbije. Bio je prvi predsednik  Udruženja folklorista Srbije od njegovog obnavljanja (2014–2020). Predsednik i član žirija za dodelu uglednih naučnih i književnih nagrada i priznanja (Nagrada „Dejan Medaković“; „Zlatni ključ“ Smederevskih večeri poezije, Odbor za dodelu nagrada u nauci Vukove zadužbine i dr.).

Objavio više  nučnih monografija, studija, prikaza i rasprava u domaćoj i stranoj naučnoj periodici. Priredio i uredio niz knjiga i zbornika radova.

Glavni je i odgovorni urednik Danice Vukove zadužbine (2020) i član redakcija časopisa Anali Filološkog fakulteta (Filološki fakultet, Beograd), Književnost i jezik (Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, Beograd), kao i uredništva edicije Savremena srpska drama, koju izdaje Udruženje dramskih pisaca Srbije. Bio je glavni urednik Godišnjaka Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima (Filološki fakultet, Beograd, 2005–2020).

Boško Suvajdžić je za knjigu Ilarion Ruvarac i narodna književnost dobio nagradu Vukove zadužbine za nauku u 2007. godini, a za knjigu Pevač i tradicija nagradu „Mile Nedeljković“ za najbolju folklorističku studiju objavljenu u 2010. godini (Aranđelovac).

Prof. dr Boško Suvajdžić je kao predsednik Međunarodnog komiteta sla­vi­sta (2013–2018), sa saradnicima, organizovao istorijski XVI Međunarodni kongres sla­vista, prvi u Beogradu, sa preko 1000 učesnika iz 43 zemlje Evrope i sveta u ko­ji­ma se izučava slavistika.

U ediciji „Iza­brane drame“ Udruženja dramskih pisaca Srbije izašla mu je knjiga izabranih drama Pe­riteorion (2015). Za zbirku pesama Soneti. Vatre (2013) dobio je nagradu Zadužbine Ve­se­li­na Lučića za najbolje književno ostva­re­nje nastavnika i saradnika Univerziteta u Beo­gra­du za 2014. godinu. Za zbirku Ani­ma viva (2016) dobio je nagradu „Miroslav Antić“, a za knjigu izabranih i novih pe­sa­ma Napravi vazduh (2018) „Pečat varoši sremskokarlovačke“. Dobitnik je i n­a­grade „Ravaničanin“ Srpske duhovne akademije Paraćin (2020) za ukupan doprinos sr­pskoj poeziji.

Prof. dr Boško Suvajdžić je dobitnik nagrade „Zlatni beočug“ Kulturno-prosvetne zajednice Beo­gra­da za trajni doprinos kulturi Beograda (2016) i „Vukove nagrade“ za sveukupni doprinos razvoju kulture u Republici Srbiji i svesrpskom kulturnom prostoru (2018).

Izvor: Autor